sdss
Pink BH
Robikultura
i dva prijatelja koja idu u teretanu
to je samo dio neke stvarnosti
.
Pink BH
Robikultura
i dva prijatelja koja idu u teretanu
to je samo dio neke stvarnosti
ustao sam. svukao sam prste niz lice. vazduh. sklanjam se od kariranog prekrivača. Padam u desnu butnu kost. Juče je bilo isto.
Pod škripi kao da mi vraća za sinoć svarenu muziku.
Sinoć sam rekao: nemaš pojma o muzici. Praviš genijalnu piletinu.bitni detalji u tvom životu. Prećutao sam(beskurac!)
-Uvek! Je bio odgovor.
Svadjao sam se sa sobom o pravljenju zmajeva i neminovnog lomljenja istih. Kao mostovi u nutrini.
Bio sam go, samo u zelenom džemperu(bukvalno do jaja). Prozor me držao dok sam se zabijao u karijes na zgradama nabačen ratnim čelikom.
Sjeo sam u fotelju kakvu je imala baba koja skuplja kamilicu. Kamilica me je uvijek asocirala na džoint koji treba da se zapali. Naspram praznog zida treba pušiti džoint, misliti o sljedećem i raširiti noge.
Ona je kao najbolja žena na svijetu. Svom silinom joj se daješ a ona te uzima i ljubi u sred kičme.

zar nije dobro?
bodem laktove
čisto da se postavim na pravo mjesto
Trka s preponama i slovima
se zaustavlja tamo
gdje trgovina sobom
kaže da
traže sunčane zemlje po istorijskom atlasu
super brzi
savršeno tačni
staropramenski
jel ti taj cimer strejt
čiji si ti dječače
znaš li raditi natalnu kartu
nasmij me šta ti venera kaže
kad će sunce?
prstom zabodi
u pravu zemlju
kaže mi
angelinin
tako bih ga glupo nazvao
možda obožavatelj
monolog:
gledao sam film: jebo bih mnogo vas u šupak...bajonetom
pomislim: jebo vam je neko drugi mater već odavno...unaprijed...za sva vremena
pomislim: nemilost
kaže mi mentor:
zamisli to zamisli to zamisli to
misli globalno karaj lokalno
prišao mi je čovjek i rekao:
znaš dečko
mi jebemo da bi se razmnožavali
mi živimo da bi se smarali
znaš dečko
ovo nije slobodno mesto
znaš dečko
sve ovo je titovo maslo
zavadiše nas dušmani
bio sam bogat
išao u makarsku
jebo strankinje i trenirao košarku
bio sam bogat
radio sam u TRZ-u
jebo sam strankinje fino ti kažem
vozio škodu, drko na čistačicu
pio vinjak i dobru lozu
znaš dečko
jebo sam kasnije tu čistačicu
dobio sam otkaz
i pušku od stranke
znaš dečko
jebali smo se dobro u ratu
granate jebanje snajperi jabanje
karadžić karanje izetbegović jebanje
kad se pojavio boban - bobali smo se
na rovu smo sadili paradajz i gandžu
da da dečko
tvoj stari i ja
nemoj se ništa čuditi
tvoja baba nam je donosila hranu i palačinke
pucali smo i jebali zeničanke
zeničanke i prage su se najbolje pokazale u ratu
do literature se teško dolazilo
da da dečko
u rovu smo jebali
igrali remija i pravili muštikle
dobri moj dečko
nato nas je bombardovao
igrali smo ruski rulet u čardi
slušali film i juru stublića
jebali smo sve i svi su nas jebali
dečko
bio je to samo sex i ništa više
čisti hard core
kako je hitler uzimao spid i spermu bika da impresionira Evu
prvo je uzimao dosta spida
i tako neko vrijeme
drugo
nešto je radio sa spermom bika
treće
pjevao je 'i put a spell on you'
kao nina simone
četvrto
Evu to nije impresioniralo
ja sam svjetski čovjek samo se ovdje spidam
rekao joj je na kraju
ako ne umrem od spida
ili cijanida
u ovom bunkeru
jednoga dana imaću 60 godina
i radiću u pionirskoj dolini
hraniću patke
otkinuće mi glavu
[18:15:31] MV: nisam ja bolestan
[18:15:38] MV: a ti si zdrav ko moja baba
[18:15:51] VS: ajde ba piss off!!
[18:17:07] MV: S. pregrub ti je rječnik
dan me u znojavim najlonskim rukavicama
davi i pipka po svim tačkama kada
čovjek sam sebi najviše
smrdi na sopstvenu nepodnošljivost.
ono kao,
najlakše je pisati grubosti sa
jasnom crtom podjebavanja
sopstvenog postojanja a suzdržanost
me boji kao prosta karakteristika da
sam izgubio riječ.
oi! pa dobro gde si ti što
ne navratiš kod kuće sam popodne
dokolica
takva dokolica da prvo pomislim da
zavežem kamen za kurac i bacim
ga preko kuće obmotavši se tri
puta oko vrata ali se
zapitam a koji kurac ću da stavim onda
u šupak i usta pa
odlučim da odem u robnu
kuću sa tri gurtanga na
ramenima i kupim rukavice ženi koju
ono
januar je sedmi put za neke tri godine
a ja pogrešno pišem riječi i riječi
pogrešno govore danima
Psi se igraju po prvom snijegu
jure posljednje zalutale taksiste
stižem ih i trčim sa njima
pravo, brzo, cik-cak
padnem na kraju na ledja i zatrpam se bjelinom
oni me znaju
ali ne znaju šta da rade sa mnom
desna noga je imala tri plastične pete - njemačke, italije i francuske
druga desna noga je imala tri prsta zamotana u državama beneluxa
na te krhke noge stavljen je predebeli britanski struk
pupak su pogrešno svezali u danskoj
a irsko pitanje je postalo mladež ispod desne sise
akropolj su 81' istetovirali ispod vratnih žila
i iglom probili lijevo plućno krilo i budžet grčke
par grenlandskih dlačica otpalo je samo ispod danskog pupka
španci su u koridi 86' ubili bika i njegovu glavu
pričvrstili za tijelo hanzaplastom i krivom portugalskom šijom
iz koljena je 95' izrasla švedska ruka sa finskim domalim prstom
poljsku šapu su zalijepili za kuk
dok ideologije i srca nigdje nije bilo kiparska rebra su zašili za but
češko mudo su stavili na glavu a slovačko na bradu
malteški šupak je postao uho
estonci su na lijevu slovenačku sisu prikačili vještačku postsovjetsku kitu
litvanija je bila sabonisovo rame iz kojeg se dizala letonska kresta
madjarsko krilo je raslo iz austrijske guzice
(a austrijska guzica, zna se, iz njemačke noge)
2007 su pokušali da uguraju deformisane nožurde
u pretijesne i jeftine rumunske i bugarske čizme
carevo novo ruho su obukli u vašingtonu i divili mu se iz daljine
falilo im je još nešto
jednoga dana
poderanu hrvatsku čarapu će navući na guzicu
a na nju priglavke sašivene uz crnogorske gusle
Island će biti daždevnjak na kanafi sa dijarejom
makedonija će biti kondom kad tursku nabiju u dupe
a jednog jednog drugog dana
srbija će pokušati da na mudo i bikovu glavu nabije šljem
bih će pokušati da na taj šljem stavi troglavu aždaju koja sere
aždaja će u zubima imati albansko slijepo crijevo
iz kojeg će curiti kosovo
prividjenja su se danas konačno formirala
bila su u dugačkim jaknama, kaputima, teksas jaknama, samo u džemperu
sa torbom preko ramena, sa rukama u džepovima, nosila su knjige
bila su visoka, bila su iste visine, bila su brza, sa lolipopom, na rolerima
kratke kose, zgužvane kose, sama, sa roditeljima, sa vjerom
nosila su slike mrtvih vladara, nosila su djecu
išla su u grupama, mrtvo, vrijedno
prividjenja su išla da zasade četinare ispod dalekih planina
čekala su me u zasjedi
sva prividjenja je povezivala osoba
Jedno
u zasjedi osjećanja i straha
himera mi je jako zgazila stopalo
i stavila glavu izmedju dlanova
ja sam platio rum
stajao sam ispred stare zgrade. lift je škripao dok su ljudi u njega unosili namještaj. na četvrtom spratu iza satelitske pojavio se čovjek koga sam čekao. pogledao je dole i bacio laku radost zamotanu u novine. papir se uvijao padajući polako. u tom trenutku vidio sam scenu kada na završnom teniskom mastersu u Londonu papirić sa tribina isto tako uvijajući se pada na teren i meč se prekida, mala djevojčica trči do mreže i sastavljene ruke pruža gore ne bi li uhvatila papirić koji joj izmiče, na kraju ga ipak uhvati i začu se glasan apaluz. još se čulo grozničavo pucanje dlanova dok sam klizio kroz mračni prolaz prema parku, granici. baš tu na granici je parking sa kojeg su često krali auta. kada bi nestalo auto ovi iz jednog entiteta bi optuživali druge a drugi ove prve a auto nikada ne bi našli i zato je bilo najbolje tu krasti auta jer zbog medjuentitetizma niko ih ne bi jurio i hapsio. na kraju su bratski i entitetski odlučili da stave obične daske an sred parkinga pa pola jednima- pola drugima a kome nestane auto magarac je bio! učinilo mi se da sam vidio na zemlji da piše nešto Borhesovo (Prijetnja na N. blogu) 'Ime jedne žene me odaje. Boli me jedna žena svuda po tijelu.' Učinilo mi se samo. stisnuo sam novine u džepu. kada sam otvorio oči već sam prešao granicu koje je bilo a i nije je bilo. na zidu sive zgrade umjesto naslikanog cvijeća rascvjetao se pogodak granate. ispod neke zastave pisalo je: Spasa nam nema, propasti nećemo! malo nas je al smo govna! požurio sam i pomislio - nema odmora dok traje obnova.
prolazili smo pored centralnog zatvora kada mi se nehotice u krilo prosu Morisova rečenica: vidiš, ovaj zatvor je sagradio moj pradjed. taman sam počeo da razvijam sliku o njegovom pradjedu kao arhitekti kada on nastavi. početkom četrdeset pete u skromnu kuću mog pradjeda Pere i prababe Stake su upala četiri četnika. bio je to gadan period matori! nije se imalo šta jest, četnici, ustaše, partizani, italijani...svako te mogao ubiti a da i ne znaš zašto, ni za koga te on uzima. to se desilo 4 februara, baš na Mirelin rodjendan. napolju kažu da je bila zima i da su i pas i mačka i kokoš i krava spavali zajedno. šestero djece je bilo u kući kada četnici upadoše sa mitraljezom i mašinkama. Pero se skamenio a Staka skupila djecu oko suknje. Zatražili su privremeno sklonište od februarske hladnoće i partizanske potjere. Pero i Staka ih prinudjeni primiše u kuću, ponudiše rakijom i tvrdom ko kamen pogačom. Znaš, njih dvoje sa šestero djece uopšte nisu htjeli da budu dio tog rata ali eto... četnike su krili na tavanu u šupljem dijelu ispod krova. u maju ukućani su se poprilično navikli na četnike koji su sve glasnije ubijedjivali i sebe i druge o povratku kralja iz engleske. tih dana petnaestogodišnja Mira se češljala ispred ogledala kada grom udari u kuću i ubi je. zajedno sa smrću koja se izležavala iznad njihove kuće početkom juna počeše selom da kruže i prve partizanske jedinice koje su pokušavale da uspostave kontrolu nad tim divljim selima. ubrzo na vratima Perine kuće se pojavi mladi partizanski intendant i poče suvoparnim i nerazumljivim komunističkim rječnikom da objašnjava Peri neophodnost davanja namirnica i stoke za sveopšte dobro. Pero se presabirao šta da im da od 3 kokoške, krave i trideset kila kukuruznog brašna ali odgovor nije našao.
- i, stari šta ćeš dati? - upita intendant.
- bogami nemam ništa da vam dam! brašno mi treba za pogaču, 3-4 jaja djeci za doručak a kajmak, sir i mlijeko za ručak i večeru djeci a nama starima šta ostane.
- e, neće moći tako! svi daju pa ćeš morati i ti!
- pa šta da vam dam ljudi kad nemam ništa!? Evo imam nešto malo krompira na dnu vreće ali se smrežuro od zime i proklijo.
- ma kakav crni krompir! - uzviknu intendant i dozva svoj odred. Pretresaj kuću! mora seljak imati mesa i rakije na tavanu!
Čim intendant ovo izgovori na vratima od tavana pojavi se cijev mitraljeza i otvori vatru po ulazu. četnici ubiše dva partizana i sjuriše se sa tavana kroz kuhinju, razbiše prozor i izletiše vani. partizani zapucaše za njima, ubiše dvojicu, trećeg raniše a četvri pobježe. pola sata nakon borbe intendant okrvavljene ruke udje u kuću u uhapsi Peru i Staku i preda ih osnovnom sudu u Sarajevu. Pero je dobio dvije godine teške robije zbog skirvanja četnika i jatakovanja. Prababa Staka je dobila jednu. Tako je Pero gradio centralni zatvor a o djeci kući se brinula dvanaestogodišnja Ljeposava i godinu dana mladji Radoslav. Pero je poslije pričao o mučenjima u zatvoru i da mu je najteže iz tog perioda bilo višesatno ležanje u kadi ledene vode.
- Vidiš kako je tad bilo jebeno? sad je ovo...banja!!! - reče Moris. I slušaj sad ovo. devedeset četvrte padne granata pored kuće i geler pogodi ikonu. I kad sam krenuo da promijenim staklo i ram iza ikone pronadjem dvije velike slike kralja Petra Karadjordjevića na bijelom konju sa krunom i žezlom uokvirenu desetinom grbova jugoslovenskih naroda a druga slika je bila mladog prestolonaslijednika Aleksandra. slike su požutile od vremena ali su bile odlično očuvane. Zamisli pedeset godina niko nije ništa znao o tim slikama! ne znam ni ko ih je tu sklonio! uglavnom nikada ih niko nije ni spomenuo. sumnjam da ih je Staka tu ostavila krišom jer se vjerovatno krišom i nadala skorom povratku kralja. elem! vidim ja vrijede te slike nešto a znaš kakva je frka s parama ovih dana pa odlučim da ih prodam. Poslije par dana javi mi se neki Marko Čakarević, kaže da je kolekcionar. u medjuvremenu ja saznam da je on zadrti SDS-ovac i da je nedavno izašao iz zatvora zbog ratnih zločina. dok je posmatrao slike ja mu počeh pričati o dešavanjima četrdeset pete a on mi kada sam već sve ispričao sa nevejricom reče da je njegov otac baš u tom selu ranjen četrdeset pete godine i da je bio intendant.
na pločniku su se osjetile ruke, oči, prljave noge, uši
pločnici su vodili nepoznate ljude
djevojka na uglu je isplazila jezik
i najnovijom sjenom obojila sise.
jesu li lijepe ovako? jel ti misliš da ja postojim?
zgrabio sam posteljinu i krenuo da bježim.
jel na stanici namjerno ostavljaju otvorene vagone
zbog trkača kao što sam ja?
stao sam na razbijeni prag
smrt je sjela na ovu kuću.
ja sam rodjena u Vukovaru. hoćeš li da ti pričam kako su mi ubili očuha?
Danas poslije čitanja teksta ispod ja nisam bio u stanju da svarim ovu topovsku porciju budalaština. Na početku prof. Sadiković ističe svoj 'opći dojam' da BIH nije bila miljenica tvoraca Dejtonskog sporazuma. Dejtonski sporazum je zaustavio rat u ovoj ničijoj i svačijoj krvavoj prćiji. Ne razumijem zašto nije bila miljenica? Dovoljno je što su zaustavili rat i bolje je 15 godina bilo kakvog Dejtona nego makar još jedan sat rata. Onda prof. Sadiković govori kako je ustav BIH ludačka košulja za državu BIH. I jeste ludačka košulja, ali samo za one koji bi da raspojasaju i razgaće BIH svojim ideološkim gadostima preko ledja normalnih ljudi bilo koje opredijeljenosti.
Dalje se u tekstu navodi:"Po njegovim riječima, nije teško doći do ovog zaključka (o ustavno ludačkoj košulji) kad se zna da država BIH ničim nije izazvala rat, ništa nije uradila protiv postojećeg mira, i ništa nije uradila što bi bilo suprotno svemu onome što je održanje stabilnosti na zapadnom Balkanu. "Prosto je čudo zašto je od svih subjekata tog takozvanog regionalnog tragičnog sukoba, BIH prošla ovako kako je prošla", kazao je Sadiković."
Poslije ovog pasusa pitam se da li prof. Sadiković umjesto mozga ima spužvu ili je pao sa neke ljubičaste planete ili je na nekim jebenim antidepresivima na bi li svoju starost učinio zanimljivijom. BiH ničim nije izazvala rat??? Pa da! Nije stvarno! za sve je kriv neki spoljni faktor. U BIH nikada nije bilo četnika, ustaša i balija, nikad nije bilo ni najmanjeg znaka da će tu nekada da izbije rat, nije bilo mržnje, nije bilo nacionalističkih stranaka, nije bilo prljavštine koju su vjerske zajednice forsirale, nije bilo Karadžića, Bobana, Izetbegovića, nisu HDZ, SDS i SDA dijelile oružje, nisu godinu dana prije rata osnovane zelene beretke, nisu ukradene stotine protivtenkovskih raketa iz hangara Jna, nije se pucalo na Jna i na baščaršijske svatove, nije bilo Ćele, Juke, Vasketa... ma eto, kaže prof. Sadiković da je jebeni raj bio. Nisu barikade bile barikade nego su zaboga ljudi dijelili burek na tim tezgama i gadjali se cvijećem i prskali vodom pa onda zajedno trčali po prekrasnim parkovima prošaranim jutarnjim suncem i klicali vječnom bratstvu i jedinstvu. Stvarno je tako bilo. Kada vam danas to kažu intelektualci kruga 99 znajte da je to bilo 10000000% tako i nikako drugačije. Samo što baš tada ti intelektualci su bili jednako tupi i izlizani i vjerovatno su kasnili dvadeset godina sa svojim spoznajama kao što se i danas vidi. Na kraju pasusa se prof. Sadiković još iščudjava 'kako je BIH od svih subjekata prošla ovako kako je prošla' tj. vjerovatno aludira da je prošla najgore jer jedino BiH nije postala čisto jednonacionalna država. Pa BiH je prošla tako kako je prošla jer je provincija pobijedila inteligenciju i to je jedini rat koji je na ovim prostorima vodjen. Tako se u ovim sporim godinama dejtonske postratne niskobudžetne utopije inetligencija jednostavno stopila sa provincijskim mentalitetom zaokupljenim ničim drugim do nacionalističkim idealima izopačenosti. Danas više nema nikakve razlike izmedju liberala i radikala, izmedju Gojerove antisrpske priče i Silajdžićevih istovjetnih teza, nema razlike izmedju SDP-a i SDA, nema razlike izmedju SNSD-a i SDS-a, nema razlike izmedju Banja Luke i Sarajeva i istina je da je narod potpuno ujedinjen samo u toj huškačkoj zlokobnosti i mržnji prema drugačijem i ni u čemu drugom. Priča mi Faruk neki dan kako su pitali nanu na Baščaršiji kako je bilo u ratu a ona rekla: "Ah,kako!? Gore Arkan, dole Salkan!" Kriminalac gore, kriminalac dole a pošten narod najebo - to je suština i zato je bitno stvari nazvati pravim imenom. Stvari kao što su npr. prodaja muda za bubrege ili prodaja SDP,SNSD social politike koja je zapravo radikalno nacionalna politika.
Bolje da se vratim ovom našem visprenom profesoru koji nam je svojim izlaganjem jednostavno raspršio sve dvojbe, objasnio kako svijet funkcioniše, jebo sistem naše spoznaje i na kraju se još čudi kako smo prošli ovako loše.
Prof. kaže da je Dejtonski sporazum 'ludačka košulja' jer je nekritički prihvaćena podjela države koja je stvorena u ratu putem agresije, genocida, etničkog čišćenja itd. A šta su trebali da urade u Dejtonu? da kažu: Eh, eto rat je gotov sad svi svojim kućama, čiča miča gotova priča, ja tu bila vino pila i sad mi mokar jezik!? jesu li to trebali da kažu? Moja kuća je zapaljena 3 dana nakon stupanja na snagu dejtonskog sporazuma.
Prof. Sadiković dalje govori kako je ukinut demokratski ustav republike BIH i tu se takodje iščudjava zašto je ukinut jer je bio moderan ustav sa dvodomnom skupštinom, vladom, svojim predsjedništvom i SPISKOM(vau!!!) ljudskih prava. Pa dobro, možda je to i bio kvalitetan ustav ali ustav je samo mrtvo slovo na papiru dok je ono što ga čini izuzetnim primjena istog u praksi. Koliko je bio silan taj ustav govore sva ona silna preglasavnja na početku rata i ignorisanja cijelih konstutivnih naroda a takav 'genijalan' ustav je i omogućio da iz reda manjina nekada devedesetih kao Jugosloven (zamislite) bude izabran Ejub Ganić.
U nastavku teksta prof. Sadikoviću je interesantno da dejtonski ustav nema pojam naroda u sebi. I meni je to interesantno. Prof. kaže da kad nema naroda nema ni ustava ni demokratije ni države...nevjerovatna logička superiornost je iskazana u ovim zaključcima. A kojeg naroda nema? ili još bolje pitanje je kojeg naroda ima na ovoj balkanskoj naci tromedji prepunoj medjeda? ima samo ovih nekih što se upiru da više budu narod nego ljudi. zato su i osudjeni na propast. ove nacije su izgubile ljudskost. Izgubili su sve jer dvadeset godina svi zapinju da ponište i zadnju sličnost izmedju sebe a i u tome su isti. I ona zastava BiH znači samo jednu stvar - neslogu i žalosno je to. Himna koja nema riječi pa kad igraš protiv Portugala staviš ruku na srce a nemaš šta da kažeš jer u tom srcu trebalo bi u isto vrijeme da budu i Travnik i Pale i Široki brijeg i nisu tu krivi stihovi koji ne postoje nego ljudi koji u glavama nisu spojili ovo trojstvo nakon čega bi riječi postale tehnikalija.
Prof. Sadiković ističe da je procedura donošenja zakona opterećena različitim oblicima veta i da upravo te blokade vode do konstantnog propadanja BiH. Moje mišljenje je da je veto proizvod demokratije i odličan mehanizam da se ne bi dozvolilo bilo kakvo nelegalno donošenje odluka koje nisu u nečijem interesu. Treba poštovati svaku stranu, konstutuivnost i pravo veta i jedino tako se može graditi povjerenje. Ne može se na preglasavanju graditi budućnost BiH nego na apsolutnom uvažavanju. Profesorova priča je kao iz američkih utopijskih filmova u kojima teku rijeke čokolade. On kao da zaboravlja koliko je ovo posebna država sa svojom troglavom aždajom koju upravo ovakvi ljudi hrane svojim površnim 'rješenjima'. Poslije biflanja nekih opšte poznatih činjenica o nefunkcionalnosti države profesor govori da je neophodna promjena ustava a nevjerovatno je da je to stav čitavog NVO sektora, uključujući i krug99 ali istu tu ideju forsiraju i SDA I SDP tako da se izgubila više svaka granica i na djelu je čisto jednoumlje. I sve je u redu sve dok tim ljudima neko malo ne pomjeri roze naočare i ne kaže im da ima drugačija iskustva i stavove, drugačije shvatanje problema i drugačiju viziju napretka. Onda doalzi do problema i anatemisanja onoga ko se usudio da pomjeri roze naočare.
Na kraju teksta predsjednik kruga 99 Sulejman Redžić preporučuje da se Dejtonski sporazum shvati kao prolazna faza u evoluciji države BiH na briselskom putu i da se učini sve kako bi se omogućile evroatlanske integracije i priključivanje BiH Evropskoj uniji. Dakle Sulejman je spreman da učini sve kako bi se BiH priključila evroatlanskom savezu (čitaj NATO). Onoj organizaciji koja je bacila 15000 raketa sa osiromašenim uranijumom na BiH, onoj organizaciji koja je hinjski sravnila Libiju sa zemljom 'u cilju zaštite civila', onoj organizaciji koja je pobila stotine hiljada ljudi u Iraku i Avganistanu, na kraju krajeva onoj organizaciji koja bukvalno simboliše zlo i svu bahatost i surovost američke moći. Sulejman nas baš slobodarski i intelektualno savjetuje da se priključimo toj vojnoj mašineriji iako je ova država mrtva od ratova, Sulejman bi da svi sretni idemo ubijati slabije narode po bijelom svijetu. Intelekt za respekt. Neću ni da pitam a šta bi mi dobili ulaskom u NATO. Mrtvu i ebsmislenu evropsku uniju neću ni da spominjem ali zato imamo ovakve intelektualne predstavnike koji nas vode u bolje sutra. Bez ikakve sumnje.